Hodočašće Porečkog Dekanata Gospi Loretskoj, sv. Mihovili Arkanđelu, sv. Franji Asiškom, sv. Klari Asiškoj, sv. Ocu Piju i čudu presvete euharistije
U organizaciji Porečkog dekanata šezdeset i jedan hodočasnik krenuo je na šestodnevni put u ponedjeljak, 7. listopada 2019.
Prvog dana putovanja cilj je bio stići u Svetište Nazaretske kućice – Majke Božje u Loretu.
Grad Loreto je osnovan u 13. stoljeću. Jezgra je razvoja svetište Nazaretske kućice. Prema predaji, u noći 10. prosinca 1294. na obale Italije, na krilima anđela, donesena je Sveta kuća iz Nazareta. U ovoj kući je živjela Marija, Isusova majka i sv. Josip. U toj kući Marija je doživjela susret s anđelom Gabrijelom, koji joj je navijestio da će začeti Isusa po Duhu Svetome. Tu je živjela s Isusom i Josipom, za vrijeme Isusova djetinjstva. Također, prema predaji, kuća se nalazila u Nazaretu, a premještena je nakon što su muslimani osvojili područje oko Nazareta. Ova kućica tri se godine nalazila na Trsatu, da bi je jedne noći anđeli prenijeli u Loreto.
Po dolasku hodočasnika u posjetili svetište i molitvi u nazaretskoj kućici. Svetu misu u kripti Svetišta predvodio je porečki župnik vlč. Milan Zgrablić.
Drugog dana hodočašća, u utorak, 8. listopada skupina hodočasnika krenula je prema mjestu Lanciano udaljeno od Loreta oko 180 km. U ovom mjestu se, prema predaji dogodilo euharistijsko čudo. Euharistijsko čudo u Lancianu je naziv za čudesni događaj koji se, godine 700. zbio u ovom gradu tijekom održavanja svete mise. Prema predaji, čudo se dogodilo kada je bazilijanski redovnik, koji je služio misu, posumnjao u stvarnu prisutnost Isusa pod prilikama kruha i vina tijekom euharistije. Tada su se hostija i sveto vino pretvorili u meso i krv. Bazilijanski redovnici su to meso i krv čuvali kao relikvije do 1175., od kada ih preuzimaju benediktinci. Otada se čuvaju u crkvi sv. Franje. Godine 1971. i 1981. su provedena istraživanja kojima je potvrđeno da se u relikvijaru uistinu nalaze dijelovi ljudskog mesa i krvi.
Prema tradiciji, Lanciano je također rodno mjesto Longinusa , rimskog centuriona koji je svojim kopljem probio Isusov bok tijekom raspeća. Riječ „lancia“ na talijanskom znači “koplje”. Od tud i naziv mjesta Lanciano.
Sveta misa u crkvi sv. Franje u Lancianu predvodio je preč. Marijan Kancijanić, župnik u Kašteliru i Labincima.
Nakon svete mise, meditativne molitve i posjeta mjesta kapele čudesnog euharistijskog događaja iz 700. godine, hodočasnici su nastavili putovanje još 150 km južnije do mjesta San Giovanni Rotondo.
Po dolasku u San Giovanni Rotondo hodočasnici su posjetili novu crkvu sv. Oca Pija (može primiti 11 tisuća ljudi) i u kripti crkve sudjelovali u sakramentu svete ispovijedi. Hodočasnici su se zadržali u osobnoj molitvi u prekrasnoj modernoj kripti crkve gdje se nalazi i tijelo sv. Oca Pija.
Četvrtog dana putovanja u srijedu, 9. listopada hodočasnici su krenuli prema Monte Sant` Angelo, udaljenom oko 25 km od San Giovanni Rotondo.
Na Monte Sant`Angelo nalazi se najveće svetište u svijetu sv. Mihovila Arkanđela.
U ovo mjesto se hodočasti počevši od 490. godine u godini u kojoj se prema tradiciji dogodilo prvo (drugo ukazanje je bilo 492. i treće 493. godine) pojavljivanje arkanđela Mihaela na Garganu u San Lorenzo Maiorano. Prvo svetište sv. Mihovila izgrađeno je 493. godine na špilji u kojoj se dogodilo ukazanje. Svetište San Michele Arcangelo postalo je glavno središte štovanja arhanđela cijelog Zapada.
Hodočasnici su se pridružili milijunima hodočasnika koji su kroz stoljeća posjetili ovo sveto mjesto štovanja sv. Mihovila. Među njima su brojni pape (Gelasij I, Lav IX, Urban II, Aleksandar III, Grgur X, Celestin V, sv. Ivan XXIII , sv. Ivan Pavao II ).
Također je sveti Franjo Asiški 1216. otišao posjetiti svetište svetog arhanđela Mihovila, ali ne osjećajući se dostojnim ući u pećinu, zaustavio se u molitvi i sjećanju na ulazu. Sv. Franjo poljubio je zemlju i ucrtao znak križa na kamen u obliku “T” (Tau).
25. lipnja 2011., svetište Sv. Mihovila u Monte Sant’Angelo uvršteno je UNESCO-vo popis svjetske kulturne baštine.
Sv. Misu u svetištu sv. Mihovila predvodio je vlč. Lino Zohil, župnik u Vrsaru i Gradini, koji je rodom iz župe sv. Mihovila u Žminju.
Nakon povratka s Monte Sant’Angelo hodočasnici su se kratko upoznali sa likom i djelom sv. Oca Pija i posjetili kompleks svetišta.
Ono po čemu je o. Pijo najšire bio poznat bile su njegove rane (stigme) na rukama, nogama i desnom boku koje je primio u mističnom čudesnom doživljaju 20. rujna 1918. godine. Ove su rane pedeset godina stalno krvarile i nanosile bol ocu Piju. Rane su nestale nekoliko dana prije smrti, a umro je 23. rujna 1968. godine.
Na tisuće hodočasnika još za vrijeme života susreli su i doživjeli o. Pija kao izvanrednog Božjeg svećenika i redovnika. Na daleko je bio poznat kao ispovjednik i duhovni voditelj i učitelj mnogima. Njegov se redovnički život odvijao uglavnom između oltara, ispovjedaonice i kora u kojem je pred raspelom dugo molio.
U godinama poslije smrti još se više širio glas o njegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po njegov zagovoru.
Nakon provedenog kanonskog postupka Otac Pijo proglasila blaženim 2. svibnja 1999. Obred proglašenja blaženim predvodio je papa, sada sveti, Ivan Pavao II. Na dan proglašenja niti dva najveća trga u Rimu, Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim. 16. lipnja 2002. proglasio ga je svetim.
Petog dana hodočasnici su u prijepodnevnim satima proveli u osobnoj molitvi u svetištu sv. Oca Pija.
Misno slavlje u crkvi Gospe od Milosti, najstarijoj crkvi u kompleksu današnjeg svetišta, u kojoj je i sam Otac Pijo slavio svetu misu i ispovijedao, na oltaru na kojem je za vrijeme svete mise tako žarko proživljavao sjedinjenje s Kristom na Kalvariji, predvodio je o. Drago Marić.
Nakon misnog slavlja, u popodnevnim satima, hodočasnici su se uputili u 400 km udaljeni grad sv. Franje u Assiz.
Predposljednjeg dana hodočašća, u petak 11. listopada, hodočasnici su proveli u Asizu. Nakon molitve uz grob sv. Franje Asiškog, hodočasnici su razgledali veličanstvenu donju i gornju baziliku sv. Franje i upoznali se s gradom Asizom, sv. Franjom, sv. Klarom i sv. Rufinom, prvim biskupom grada Asiza.
Asiz je najpoznatiji kao rodno mjesto sv. Franje koji je u gradu osnovao franjevački red 1208. godine, sv. Klare (Chiara d’Offreducci), osnivačice reda Klarisa.
Franjo Asiški (Asiz, 1181. – Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) punim imenom – Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Svetu misu u kapeli sv. Klare unutar kompleksa samostana franjevaca konventualaca predvodio je vlč. Darko Zgrablić.
U popodnevnim satima hodočasnici su posjetili rodnu kuću sv. Franje, crkvu i grob sv. Klare. te katedralu sv. Rufina. Pored krstionice u katedrali gdje su kršteni i sv. Franjo i sv. Klara hodočasnici su ispovjedili svoju vjeru i obnovili svoja krsna obećanja.
Posljednjeg dana hodočašća, u subotu 12. listopada, u prijepodnevni satima hodočasnici su proveli u mjestu Santa Maria degli Angeli koje je nastalo uz crkvu Gospe od Anđela, poznatu i kao Porciunkula.
Crkvicu Gospe od Anđela obnovio je sveti Franjo svojim rukama. Crkvica se zove još Porciunkula. Porciunkula dolazi od riječi „pars“ što znači „dio“. Naime, sv. Franjo je od vlasnika zemljišta oko crkve primio na dar jednu parcelu, od koje je on uzo samo jedan dio – „pars“. Crkvicu Gospe od Anđela sv. Franjo posebno ljubio jer je u njoj upoznao Božji poziv i počeo novi život. Crkvica je kolijevka Franjevačkog reda. U toj crkvici sv. Franjo zagrlio je „sestricu smrt“. Bilo je to 4. listopada g. 1216. Velika bazilika koja je iznad male crkvice građena je od 1569. do 1678. godine.
Završno i zahvalno misno hodočasničko slavlje u kripti bazilike Gospe od Anđela predvodio je vlč. Lino Zohil.
Duhovno obogaćeni, milošću ispunjeni, prijateljski još više međusobno povezani i zahvalni za lijepe doživljaje hodočasnici su sretno stigli svojim kućama u večernjim satima.